0
Jedna od najcešcih sastavnica koje utjecu na sportsku izvedbu, a svaki pojedinac je doživljava sebi svojstvenim intenzitetom, jest anksioznost. U opcoj psihologiji ona oznacava ona tjeskobna psihomotorna ( tjelesna ) stanja u kojima osoba ima osjecaj da ce ”eksplodirati”. U smislu sporta anksioznost se cesto poistovjecuje s tremom iako se ta stanja razlikuju te razlicito definiraju. Trema je popratno stanje koje se u covjeku javlja zbog straha od javnog nastupa kada osoba osjeca da ce njezini nedostaci izaci na vidjelo te se zbog toga osramotiti. Što se sportskog aspekta tice, nema sportaša koji u svojoj karijeri nije imao tremu. Postoje naravno oni ”macho” sportaši koji to nikako ne žele priznati, a razlozi su što time mogu narušiti svoj ugled ”neustrašivog”, a drugi razlog može biti taj da zaista misle kako trema u njima nije prisutna, ali ona svejedno postoji. Nije rijetkost da i velike sportske zvijezde iza kojih je mnoštvo nastupa pred velikom publikom, priznaju kako nekoliko dana i neposredno prije nastupa osjecaju tremu. Svjetski rekorder u sprintu, ”neuhvatljivi” Usain Bolt bez srama priznaje kako prije velikih natjecanja ima tremu, bez obzira što svi ostali za vrijeme trke zaostaju metrima za njime.
Fiziološke promjene koje su se u svakome od nas javljale kada smo bili izloženi odredenom pritisku uslijed ocekivanih ili neocekivanih situacija neki su od znakova treme, a ocituju se u: suhoca u grlu, grcenje trbušnih mišica, pojacano znojenje, snažno lupanje srca, drhtanje glasa, podrhtavanje nogu i sl. Glavni korak u poboljšanju uspjeha sportaša jest pomiriti se s time da trema u nama u odredenoj mjeri neupitno postoji, ali isto tako pronaci nacina kako uslijed natjecanja sebe ili svog natjecatelja održati na optimalnoj razini – pozitivna trema. Dokazano je da ja za uspjeh u sportu najpogodnije stanje optimalne anksioznosti, odnosno da ona ne bude ni previsoka, ali ni preniska. Ako je igrac ”veliki tremaš”, vjerojatnost postizanja dobrog rezultata je manja nego da je razina treme nešto niža. S druge strane, ni minimalna razina pobudenosti nije najpogodnija za uspjeh jer prisustvo treme povecava kolicinu energije koje ce biti manje ako je trema na donjim razinama. Psiholozi su utvrdili da su sportaši cija je trema na optimalnoj ( srednjoj razini ) cešce postizali vece uspjehe.
Cesto se cuje kako neki igrac na treningu postiže vrhunske rezultate, ali isto ne potvrduje onda kada je najviše potrebno - na natjecanju. Osnovni razlozi tomu su što je trening sportašu postala rutina, ali bez obzira što godišnje odradi brojne turnire, oni nisu njegova rutina jer svaki puta donose nešto novo i predstavljaju enormno vecu važnost za pojedinca nego sami treninzi. Sljedeci faktor je publika koja se na natjecanju pojavljuje, a na treningu najcešce ne te sama nagrada i zadovoljstvo uspjehom na natjecanju koji su mnogostruko veci u odnosu na npr. najbolje odraden trening u mjesecu.
Osim samog napretka u fizickoj kondiciji i tehnici odredenog sporta koji s vremenom povecavaju samopouzdanje sportaša koji postaje sve svjesniji svojih sposobnosti, postoje i neke tehnike koje omogucuju smanjivanje treme ka srednjim razinama te tako povecavaju mogucnost da ce sportaš u trenutku sportske izvedbe biti bliže svom maksimumu. Jedna od najucinkovitijih metoda ukljucuje postavljanje sportaša u natjecateljske uvjete prilikom samog treninga. Može se vršiti na nacin da se nekolicina ljudi cesto dovodi na treninge cime ce s vremenom opadati natjecateljev strah od javnog nastupa. Cak i bolja varijanta je da se nenajavljeno na trening dovedu ljudi poznati ili nepoznati igracu (npr. 2 puta u mjesecu), a njemu se zadaju zadaci koji se od njega i na natjecanju ocekuju, npr. izvodenje driblinga ili vježbanje preciznosti s ostalim suigracima. S vremenom ce takoder prisustvo publike postajati sve manje ogranicavajuci faktor u postizanju uspjeha. Trener s igracima takoder treba uvježbavati odredene situacije koje se u futsalu mogu dogoditi i nauciti igraca da u njima reagira pravilno u najkracem mogucem roku. Takoder valja naglasiti da igraca treba uciti da nakon ucinjene pogreške tijekom utakmice o njoj ne razmišlja u daljnjem nastavku nego s trenerom o tome raspravlja nakon utakmice, kada se slegnu emocije te ga nastojati usmjeriti da razmišlja o tome što sljedece dobro može napraviti u svoju korist dok ne bude prekasno (izuzev prekida ili situacija kada trener ukazuje igracu na pogrešku koju je napravio, a koja svojim ponavljanjem može štetno djelovati na daljnji tijek utakmice).
Relaksirajuce tehnike (duboko disanje, opuštanje mišica i sl.) kao i normalan položaj tijela (bez griženja noktiju, ljuljanja s jedne na drugu nogu, savijanja prstiju i sl. ) takoder pomažu u vracanju treme na optimalnu razinu te povecavaju izglede da se igraceve sposobnosti i vještine, do kojih je došao raznim odricanjima, napornim radom i zalaganjem, na sportskom borilištu doista prikažu, a ne da trema postane jedini razlog zbog kojeg jedan sportaš s vecim mogucnostima uvijek gleda u leda onome kome trema ne predstavlja toliki problem.
Takoder postoje i igraci koji uopce nemaju tremu (flegmaticni tip), što se takoder pokazalo lošim za izvedbu igraca jer razina treme mora biti na sredini intenziteta, ni previsoka ni preniska. Za takve igrace se preporuca izvodenje vježbi koje ce im povecati razinu pobudenosti neposredno prije utakmice, npr. cucnjevi, sklekovi, skokovi i sl.
Fiziološke promjene koje su se u svakome od nas javljale kada smo bili izloženi odredenom pritisku uslijed ocekivanih ili neocekivanih situacija neki su od znakova treme, a ocituju se u: suhoca u grlu, grcenje trbušnih mišica, pojacano znojenje, snažno lupanje srca, drhtanje glasa, podrhtavanje nogu i sl. Glavni korak u poboljšanju uspjeha sportaša jest pomiriti se s time da trema u nama u odredenoj mjeri neupitno postoji, ali isto tako pronaci nacina kako uslijed natjecanja sebe ili svog natjecatelja održati na optimalnoj razini – pozitivna trema. Dokazano je da ja za uspjeh u sportu najpogodnije stanje optimalne anksioznosti, odnosno da ona ne bude ni previsoka, ali ni preniska. Ako je igrac ”veliki tremaš”, vjerojatnost postizanja dobrog rezultata je manja nego da je razina treme nešto niža. S druge strane, ni minimalna razina pobudenosti nije najpogodnija za uspjeh jer prisustvo treme povecava kolicinu energije koje ce biti manje ako je trema na donjim razinama. Psiholozi su utvrdili da su sportaši cija je trema na optimalnoj ( srednjoj razini ) cešce postizali vece uspjehe.
Cesto se cuje kako neki igrac na treningu postiže vrhunske rezultate, ali isto ne potvrduje onda kada je najviše potrebno - na natjecanju. Osnovni razlozi tomu su što je trening sportašu postala rutina, ali bez obzira što godišnje odradi brojne turnire, oni nisu njegova rutina jer svaki puta donose nešto novo i predstavljaju enormno vecu važnost za pojedinca nego sami treninzi. Sljedeci faktor je publika koja se na natjecanju pojavljuje, a na treningu najcešce ne te sama nagrada i zadovoljstvo uspjehom na natjecanju koji su mnogostruko veci u odnosu na npr. najbolje odraden trening u mjesecu.
Osim samog napretka u fizickoj kondiciji i tehnici odredenog sporta koji s vremenom povecavaju samopouzdanje sportaša koji postaje sve svjesniji svojih sposobnosti, postoje i neke tehnike koje omogucuju smanjivanje treme ka srednjim razinama te tako povecavaju mogucnost da ce sportaš u trenutku sportske izvedbe biti bliže svom maksimumu. Jedna od najucinkovitijih metoda ukljucuje postavljanje sportaša u natjecateljske uvjete prilikom samog treninga. Može se vršiti na nacin da se nekolicina ljudi cesto dovodi na treninge cime ce s vremenom opadati natjecateljev strah od javnog nastupa. Cak i bolja varijanta je da se nenajavljeno na trening dovedu ljudi poznati ili nepoznati igracu (npr. 2 puta u mjesecu), a njemu se zadaju zadaci koji se od njega i na natjecanju ocekuju, npr. izvodenje driblinga ili vježbanje preciznosti s ostalim suigracima. S vremenom ce takoder prisustvo publike postajati sve manje ogranicavajuci faktor u postizanju uspjeha. Trener s igracima takoder treba uvježbavati odredene situacije koje se u futsalu mogu dogoditi i nauciti igraca da u njima reagira pravilno u najkracem mogucem roku. Takoder valja naglasiti da igraca treba uciti da nakon ucinjene pogreške tijekom utakmice o njoj ne razmišlja u daljnjem nastavku nego s trenerom o tome raspravlja nakon utakmice, kada se slegnu emocije te ga nastojati usmjeriti da razmišlja o tome što sljedece dobro može napraviti u svoju korist dok ne bude prekasno (izuzev prekida ili situacija kada trener ukazuje igracu na pogrešku koju je napravio, a koja svojim ponavljanjem može štetno djelovati na daljnji tijek utakmice).
Relaksirajuce tehnike (duboko disanje, opuštanje mišica i sl.) kao i normalan položaj tijela (bez griženja noktiju, ljuljanja s jedne na drugu nogu, savijanja prstiju i sl. ) takoder pomažu u vracanju treme na optimalnu razinu te povecavaju izglede da se igraceve sposobnosti i vještine, do kojih je došao raznim odricanjima, napornim radom i zalaganjem, na sportskom borilištu doista prikažu, a ne da trema postane jedini razlog zbog kojeg jedan sportaš s vecim mogucnostima uvijek gleda u leda onome kome trema ne predstavlja toliki problem.
Takoder postoje i igraci koji uopce nemaju tremu (flegmaticni tip), što se takoder pokazalo lošim za izvedbu igraca jer razina treme mora biti na sredini intenziteta, ni previsoka ni preniska. Za takve igrace se preporuca izvodenje vježbi koje ce im povecati razinu pobudenosti neposredno prije utakmice, npr. cucnjevi, sklekovi, skokovi i sl.